Vojna strategija

Kako je Aleksandar Veliki bio u stanju svoje carstvo proširiti na tri kontinenta? Šta je to rimsku vojsku i učinilo toliko nadmoćnom u odnosu na sve druge? Zašto je pruski način ratovanja dominirao političkom kartom Europe kroz čitavo jedno stoljeće i šta je bio razlog njenog poraza od Napoleona početkom XIX. stoljeća? Ovim i sličnim pitanjima bavi se oblast vojne historije i vojne strategije kao naučnih disciplina koje pripadaju širem polju proučavanja historije, politike, odnosa među državama i sigurnosti. 

Vojna strategija obuhvaća skup načela koja vojne organizacije primjenjuju kako bi ostvarile strateške ciljeve. Izvedena iz grčke riječi strategos, strategija se prvi put koristi u 18. stoljeću, u užem smislu kao "umijeće generala" ili "umijeće raspoređivanja" snaga. Obuhvaća koordinaciju i izvođenje kampanja, kretanje i postavljanje vojnih resursa te taktike za zavaravanje protivnika. Vojna strategija uključuje planiranje i koordinaciju sukoba između naoružanih strana. Ona djeluje unutar sfere ratovanja i vanjske politike kao temeljno sredstvo za zaštitu nacionalnih interesa. Širih razmjera od vojnih taktika—koje se usredotočuju na raspoređivanje i manevriranje jedinica u određenoj bitci—strategija je užeg opsega od velike strategije (ili nacionalne strategije). Velika strategija predstavlja sveobuhvatni okvir koji usmjerava djelovanja cijelih država ili saveza, integrirajući diplomatske, informativne, vojne i ekonomske resurse. Nasuprot tome, vojna strategija usmjerava resurse kao što su ljudstvo, oprema i obavještajni podaci u nastojanju da se stekne nadmoć ili oslabi protivnikova volja za borbom, temeljeći se na načelima vojne znanosti.

U 19. stoljeću vojna strategija smatrala se jednom od tri glavne "umjetnosti" ili "znanosti" koje oblikuju ratovanje—preostale dvije bile su taktika, koja uključuje izravno raspoređivanje i manevriranje snaga u bitci, i logistika, koja se odnosi na održavanje vojske. Odnos između strategije i taktike je komplementaran, ali suvremena misao u okviru vojnih nauka uvodi operativnu razinu između njih. Dok strategija djeluje na velikoj skali i obuhvata srazmjerno duži vremenski okvir, taktike se fokusiraju na akcije manjeg opsega, koje traju od nekoliko sati do nekoliko tjedana. Historijski gledano, strategija je upravljala pripremom za bitku, dok su taktike bile usmjerene na njezino vođenje. 

Carl von Clausewitz (1780–1831), priznat kao otac modernih zapadnih strateških studija, smatrao je ratovanje “nastavkom politike drugim sredstvima”. Njegovo ključno djelo O ratu (Vom Kriege) ostaje temeljni tekst moderne strateške misli. 

Optimizam 90-ih godina prošlog stoljeća, barem na Zapadu, slavio je nastanak unipolarnog svijeta nadajući se da će ratovi kakve smo poznavali kroz historiju biti stvar prošlosti. Međutim, nije trebalo proći ni nekoliko decenija da se rat ponovno dogodi na tlu Europe. Napad Rusije na Ukrajinu 2022. godine, kao i događaji koji su tome prethodili, potakao je porast interesovanja za historiju, a unutar toga i vojnu historiju, koja nam može pomoći da bolje razumijemo karakter modernog ratovanja. Savremeno doba svjedoči i o aktualizaciji pojma “asimetrično ratovanje” koje je strateški i taktički drugačije od takozvanog “konvencionalnog”, ali ga vojna nauka ne tretira kao naročito nov fenomen, nego mu oblike prepoznaje već u drevnim ratovima. Budući da izravna konfrontacija nije jedini oblik očitovanja konflikta među državama u borbi za dominaciju, izrazito je frekventan i pojam “hibridnog ratovanja” u kojem važan faktor predstavlja medijsko i ideološko-propagandno djelovanje. 

Konvencionalno ratovanje predstavlja oblik sukoba u kojem se primjenjuju klasično naoružanje i taktičke metode na otvorenom bojnom polju između dviju ili više država. Na svakoj su strani snage jasno definirane, a sukob se odvija oružjem koje primarno cilja neprijateljsku vojsku. Obično se koriste konvencionalna sredstva, a ne kemijsko, biološko, radiološko ili nuklearno oružje. Temeljna svrha konvencionalnog ratovanja jest oslabiti ili uništiti protivničke vojne kapacitete, čime se onemogućava njegova daljnja borbena sposobnost. Ipak, u težnji za prisiljavanjem protivnika na predaju, jedna ili obje strane ponekad pribjegavaju i nekonvencionalnim taktikama.

Asimetrično ratovanje opisuje vrstu sukoba u kojoj se zaraćene strane značajno razlikuju u pogledu vojne moći, strategije ili taktike. Ovaj oblik sukoba često, ali ne nužno, uključuje pobunjeničke ili terorističke skupine te milicije, koje mogu imati status nezakonitih boraca u sukobu s redovnom vojskom. Asimetrično ratovanje također može obuhvatiti sukobe u kojima su resursi zaraćenih strana neravnomjerno raspoređeni, zbog čega obje strane pokušavaju iskoristiti međusobne slabosti. Ovakvi sukobi često uključuju nekonvencionalne strategije, pri čemu slabija strana koristi strategiju kako bi nadomjestila nedostatke u brojnosti ili kvaliteti snaga i opreme. Suprotno tome, simetrično ratovanje podrazumijeva sukob dviju strana s usporedivom vojnom snagom i resursima, koje se oslanjaju na slične taktike. Asimetrično ratovanje predstavlja oblik neregularnog ratovanja – sukoba u kojima protivničke snage nisu redovne vojske nacionalnih država. Pojam se često koristi za opisivanje gerilskih ratova, pobuna, protupobunjeničkih aktivnosti, terorizma i protuterorizma.

Hibridno ratovanje, čiji strateški koncept prvi predložio Frank Hoffman, sjedinjuje političko ratovanje s kombinacijom konvencionalnog, neregularnog i kibernetičkog ratovanja te s drugim metodama utjecaja, poput lažnih informacija, diplomacije, pravnih manipulacija, promjene režima i stranog uplitanja u izbore. Ujedinjujući kinetičke operacije i subverzivne aktivnosti, agresor nastoji izbjeći identifikaciju ili odmazdu. Koncept hibridnog ratovanja izazvao je kritike mnogih akademika i stručnjaka zbog njegove navodne nejasnoće, spornih elemenata i povijesnih iskrivljenja.