Šta je inflacija?

Pojam “inflacije” označava generalni porast cijena dobara i usluga u privredi, koji se mjeri “indeksom potrošačkih cijena“ (CPI). Kako opšta razina cijena raste, svaka jedinica valute kupuje manje dobara i usluga, čime se učinkovito smanjuje kupovna moć novca. Inflacija se obično izražava “stopom inflacije“, odnosno godišnjim postotnim promjenama općeg indeksa cijena. Inflacija se općenito smatra normalnim ekonomskim fenomenom. Umjerena i stabilna razina inflacije zapravo se vidi kao znak zdrave i rastuće privrede, zato što: 

- Potiče potrošnju i ulaganje: uz blagu razinu inflacije, potrošači i poduzeća imaju poticaj trošiti i ulagati, umjesto držanja novca koji s vremenom gubi kupovnu moć. To potiče ekonomsku aktivnost, otvaranje radnih mjesta i privredni rast;

- Utječe na rast plata: u rastućem gospodarstvu s niskom i stabilnom inflacijom, plaće obično rastu tijekom vremena, pomažući radnicima da održe ili poboljšaju svoj životni standard; 

- Potiče profitabilnot preduzeća: umjerena inflacija omogućuje poduzećima da postupno povećavaju cijene, što može povećati prihode i dobit te ih potaknuti na proširenje i ulaganje u nove projekte i inovacije; 

Većina središnjih banaka, poput američke Federalne rezerve i Europske središnje banke, cilja inflaciju od oko 2% godišnje. To se smatra dovoljno niskom razinom da bi se izbjegli negativni učinci visoke inflacije, poput prebrzog smanjenja kupovne moći, ali dovoljno visokom da bi se spriječila deflacija, koja može dovesti do smanjenja potrošnje i gospodarske stagnacije. Danas mnogi ekonomisti zagovaraju nisku i stabilnu stopu inflacije, iako je inflacija obično manje popularna među općom javnošću nego među ekonomistima, jer često prenosi dio dohotka s pojedinaca na vladu. Umjerena stopa inflacije, za razliku od nulte ili negativne inflacije, smanjuje vjerojatnost recesija jer omogućuje tržištu rada da se brže prilagodi u vrijeme pada.

Inflacija često nastaje zbog fluktuacija stvarne potražnje za dobrima i uslugama, kao što su promjene u fiskalnoj ili monetarnoj politici, ili zbog takozvanih “šokova ponude” poput energetskih kriza, a najzad i zbog promjena u očekivanjima inflacije. 

Inflacija se može “oteti kontroli” i postati hiperinflacija kakva se dogodila u nekoliko navrata tokom historije, kao u Weimarskoj Republici u Njemačkoj između dva rata ili u Venecueli koja je, pored ostalih, najskoriji primjer.

Kada se inflacije “otme kontroli” tada se stanje ekonomije mijenja i inflacija može voditi ka recesiji na nekoliko načina: ukoliko je inflacija visoka i perzistentna, kupovna moć počinje opadati budući da za istu količinu novca ne možemo kupiti isto nego manje roba i usluga. Centralne banke mogu kao odgovor na visoku inflaciju povisiti kamatne stope kako bi “ohladile” ekonomiju – visoke kamatne stope čine posuđivanje novca skupljim, što znači da će potrošači smanjiti svoju potrošnju, ali i da će preduzetnici manje investirati. Kako se potražnja za dobrima i uslugama smanjuje, usporava se i ekonomski rast, odnosno događa se pad ekonomske aktivnosti koji zovemo recesijom. 

Tokom recesije, opada potražnja na strani potrošača, ali se povećava nezaposlenost, što može pritisnuti stranu ponude da spusti cijene, dakle, proizvesti deflaciju. Deflacija može itekako pogoršati recesiju ukoliko potrošači računaju s još većim padom cijena u skorijoj budućnosti, te tako odlažu potrošnju. Tada ekonomija stagnira.

Ekonomisti koriste i pojam stagflacije koji predstavlja ime za vjerovatno najgori ishod nekontrolirane inflatorne ekonomije jer podrazumijeva i visoku inflaciju i recesiju, odnosno rast cijena, s jedne, i porast nezaposlenosti, s druge strane. Takav slučaj može se dogoditi ukoliko imamo visok porast cijena esencijalnih dobara poput nafte koje rastu iako se ekonomija usporava. Smatra se da je stagflacija zahvatila ekonomiju zapadnih zemalja 70-ih godina i dovela do propasti kejnezijnaskog modela “države blagostanja”, to jest monetarne paradigme koja nije bila spremna za njen izazov. Stagflacija je naročito izazovna zato što uobičajene mjere suzbijanja inflacije (poput podizanja kamtnih stopa) mogu dodatno pogoršati nezaposlenost, dok one koje se koriste za stimulaciju rasta (spuštanje istih kamatnih stopa) samo pogoršava inflatorne udare. 

Od pandemije COVID-19, brojni ekonomisti govore o “strukturalnoj inflaciji” koja je uzrokovana strukturom same ekonomije, monetarnim i fiskalnim politikama koje su na snazi u izvjesnom ekonomskom sistemu.